Kockavica je zeljasta trajnica iz porodice ljljana. Razvija se iz lukovice u rano proljeće. Doseže visinu do 30 cm. Cvijet je velik, viseći, crvenkasto smeđe boje, prošaran je svjetlijim i tamnijim šarama koje tvore uzorak šahovnice, pa otuda i hrvatski naziv vrste – kockavica.

Razmnožava se sjemenom i lukovicama, a može doživjeti starost od 30 i više godina. Otrovna je, posebno za sisavce. Rasprostranjena je u riječnim nizinama sjeverozapadne i istočne Hrvatske uz nekoliko staništa na južnom Velebitu. Raste na vlažnim livadama. Takva staništa su ugrožena zbog melioracije, preoravanja, uporabe pesticida, košnje, ali i zbog zaraštanja.

U Požeško – slavonskoj županiji poznata je pod nazivima popova kapa, dama sa svjetiljkom, klobučak i košuta. Kao osjetljiva vrsta (VU), kockavica je uvrštena u Crvenu knjigu vaskularne flore Hrvatske, te je kao takva strogo zaštićena temeljem Zakona o zaštiti prirode.

Lokaliteti na kojima se pojavljuje kockavica u Požeško – slavonskoj županiji vezani su uz rijeke Londžu, Orljavu te Pakru i Bijelu. Monitoring kockavice u Požeško – slavonskoj županiji provodi se od 2011. godine.

Bijela roda naraste do 110 cm u visinu, a promjera krila iznosi 195 – 210 cm. Perje na glavi, vratu i tijelu je bijele boje dok je dio krila crne boje. Odrasle jedinke imaju duge crvene noge i kljun, dok su kljun i noge mladih ptica tamniji.

Bijele rode su vezane uz ljude. Gnijezda uvijek grade u naseljenim mjestima, na krovovima kuća, na gospodarskim objektima, crkvama ili na električnim stupovima. Rode hranu nalaze na različitim staništima u blizini naselja, na poljoprivrednim površinama, travnjacima, u blizini močvara i rijeka. Rode se razmnožavaju u proljeće. Gnijezdo grade od granja koje je isprepleteno s grumenjem blata, stajskim gnojem i sličnim materijalom. Središte gnijezda oblažu mekšim materijalom kao što je trava, papir, krpe i sličan otpad koji nađu u blizini. Rode svake godine nadograđuju gnijezda te jako stara gnijezda mogu biti teška do tonu. Gnijezdo zajedno grade i popravljaju i mužjak i ženka, a počinje onaj koji se u proljeće prvi vrati iz Afrike. Ženka izleže najčešće 3 – 5 jaja. Na njima naizmjence leže i mužjak i ženka te se oboje brinu o ptićima.

U kolovozu se mlade rode zajedno s odraslima okupljaju u veća jata na hranilištima u poljima i krajem kolovoza odlijeću na jug. Rode iz našeg kraja zimuju na krajnjem jugu Afrike i prelaze put dug 12 000 – 15 000 km. Većina mladih roda koje prežive prvi put na jug i povratak, kad postanu spolno zrele, gnijezdit će se na području na kojem su se i izlegle, u krugu od 25 km oko roditeljskoga gnijezda. U narodu je poznato da bijele rode dolaze oko Josipova, a na jug odlaze oko Bartolova. Spomendan Sv. Bartola, 24. kolovoza, je ujedno i Svjetski dan roda.

Dužina ljušture obične lisanke iznosi od 4 do 8,5 centimetara i rijetko je duža od 9 centimetara. Visina ljušture je manja od polovice dužine. Oblik ljušture je duguljast i jajolik. Školjke su debele i robusne. Boja ljušture varira između zelene, smeđe i crne. Za pokretanje koristi stopalo. Škrge su sastavljene od dugačkih i tankih vlakana. Osim za disanje imaju ulogu i u prehrani. Prema načinu prehrane obična lisanka spada u aktivne procjeđivače te uz pomoć trepetljika na škrgama usmjerava hranu do usnih organa. Spolovi su odvojeni, a oplodnja je vanjska.

Mriještenje se odvija od travnja do srpnja s 2 – 5 razdoblja mriještenja. Iz jajašaca se izlegu ličinke glohidije koje su paraziti na ribama vrsta: peš (Cottus gobio), pijor (Phoxinus phoxinus), klen (Leuciscus cephalus), crvenperka (Scardinius erythrophthalmus), grgeč (Perca fluviatilis). Trajanje parazitske faze ovisi o vrsti ribe domaćina i tipu tkiva na koje je ličinka pričvršćena. Nakon metamorfoze mlade jedinke se otpuštaju s domaćina i padaju na dno. Mladi školjkaši se ukopaju u supstrat i tako provedu i do nekoliko godina, dok spolno ne sazriju. Obična lisanka može živjeti 50 – 60 godina, a prosječni životni vijek je 20 – 30 godina.

Jadranska kozonoška je zeljasta trajnica prepoznatljiva habitusa. Naziv Himantoglossum je dobila zbog neobičnog izgleda cvijeta (grč. himanto = remen, glossa = jezik).

Najveća je europska orhideja i može narasti 30 – 100 cm. Geofit je te u tlu ima dva poveća jajolika gomolja. Stabljika je uspravna i snažna, u donjem dijelu ljubičasto nahukana, a prema vrhu svjetlija. Listovi su dugi 9 – 16 cm i široki 1,5 – 3,5 cm, prizemni su i skupljeni u rozetu. Ima ih 6 – 10 i svojim donjim dijelom obuhvaćaju stabljiku. Cvat je uspravan i može biti dug 15 – 45 cm. Cvat sadrži  velik broj cvjetova (14 – 40) neugodna mirisa. Listići ocvijeća grade zatvorenu kacigu koja je izvana bijela do svjetlozelena, katkad sa širokim ljubičastim rubom, a iznutra ima ljubičaste žilice. Vanjski listići ocvijeća su ovalni, a unutarnji linearno – lancetasti i znatno manji. Medna usna je karakteristična, dlakava, u sredini bijela s ljubičastim točkicama, a na rubovima smeđecrvena do ljubičasta (rijetko zelena). Trodijelna je, s jako uskim, izduženim srednjim dijelom, nekoliko puta spiralno zavijenim, na vrhu zarezanim 5 – 18 mm duboko. Bočni dijelovi su mnogo kraći (5 – 25 mm), linearni, šiljasti i crvene boje. Ostruga je 2,4 – 3,5 (- 5) mm duga, vrećasta i svinuta nadolje.

Kozonoška cvate u lipnju. Pojavljuje se u brdskom području s blagom klimom na karbonatnoj podlozi najčešće na južnoj ili zapadnoj ekspoziciji. Najčešće raste uz rub šuma ili šikara. Odgovaraju joj tereni koji su u raznim stadijima sukcesije. Raste i na otvorenim livadama ili u sklopu mješovite hrastovo – grabove šume ili u sklopu šume – šikare hrasta medunca s crnim grabom.

Crna roda ima perje crne boje s ljubičastim i zelenkastim odsjajem. Trbuh i donji dio repa su bijele boje. Boja kljuna i nogu je grimizno crvena i postaje intenzivnija u vrijeme parenja. Mladunci imaju svjetlije perje i žućkaste noge.

Plaha je i za razliku od bijele rode gnijezdi se u starim poplavnim šumama, a ne u naseljima. Crna roda živi samotnjački s jednim partnerom. Pari se u ožujku ili travnju. Ženka nese 2 – 5 jaja, a oba roditelja sjede na njima 32 – 38 dana. Nakon nešto više od dva mjeseca mladunci polete i napuste gnijezdo. Hrani se ribama, vodozemcima, kukcima i sitnim sisavcima. Plijen lovi hodajući u plitkoj vodi, duž obala rijeka i stajaćih voda. Za razliku od bijele rode ima razvijeno vokalno glasanje.

Selica je i u Hrvatskoj boravi od ožujka do listopada. Naseljava slatkovodna vlažna i močvarna staništa, poplavne nizine, livade, otvorene šume.

Orao štekavac je jedina vrsta roda Haliaeetus koja živi u Europi. Najveća je srednjoeuropska ptica grabljivica i tipična stanarica Europe. Naziva se još i bjelorepan jer ima bijelo perje u repu. Boja perja na tijelu ovisi o starosti pa tako starije ptice imaju svjetlije perje, a mlade tamnosmeđe. Starije ptice imaju kljun žute boje, a mlade crni.

Orao štekavac dostiže spolnu zrelost u petoj godini života. Mužjak i ženka žive u paru cijeli život. Gnijezdo grade na starim visokim stablima, najčešće na stablima hrasta lužnjaka. Gniježđenje počinje krajem siječnja. Inkubacija traje 35 – 38 dana, a oba roditelja sjede na jajima. Mladih u gnijezdu može biti 1 – 2, vrlo rijetko po 3, a roditelji ih hrane 70 – 86 dana. Nakon izlijetanja mladi ovise 1 – 2 mjeseca o roditeljima nakon čega se osamostaljuju. Hrani se ribama, sisavcima i pticama.

Štekavac se nalazi na vrhu hranidbenog lanca i nema prirodnih neprijatelja. Jedini pravi neprijatelj mu je čovjek koji ga ugrožava uništavanjem staništa.

Dabar je najveći glodavac sjeverne Zemljine polutke. Vodena je i kopnena životinja. Boja krzna mu varira od svjetlije do tamnije smeđe. Naraste do 1 metar u dužinu s repom od tridesetak centimetara i prosječnom težinom tijela od 18 kilograma. Rep mu je širok, plosnat i ljuskav, a služi mu za manevriranje u vodi i uzbunjivanje. Ima snažne čeljusti s vrlo izraženim prednjim zubima – glodnjacima, u obliku dlijeta. Dabar je teritorijalna životinja. Monogaman je i vrlo brižan i privržen svojoj obitelji. Gradi jazbinu i hodnike uz obalu, pod zemljom, tako da su ulazi uvijek ispod nivoa vode. Hodnici završavaju proširenjem koje se nalazi  iznad površine vode i koje je ispunjeno suhom travom.

Kako bi zaštitio ulaz u jazbinu, dabar gradi branu i na taj način podiže razinu vode i skriva ulaz. Ženka u proljeće, između travnja i lipnja, koti 1 – 5 mladih koji se hrane mlijekom oko 2 mjeseca. O mladima se brinu oba roditelja. Dabar se hrani biljnom hranom, a omiljena poslastica su mu mlade grane. Da bi do njih došao ruši i velika stabla i to pregrizanjem debla na visini 30 do 40 centimetara od zemlje. Nakon što iskoristi mlade izbojke i koru za prehranu, ostatak drvnog materijala koristi za gradnju nastambi i brana.

U Hrvatskoj je dabar istrijebljen krajem 19. stoljeća. Prvi dabrovi vraćeni su u Hrvatsku 20. travnja 1996. u šumi Žutica pokraj Ivanić gradu. Od tada se dabar širi te je sada prisutan u mnogim rijekama kontinentalne Hrvatske. U Hrvatskoj se, prema odredbama Zakona o lovu, dabar tretira kao divljač. Istovremeno je, na temelju Pravilnika o lovostaju, zaštićena životinja i tijekom cijele godine zabranjen je lov na dabrove.

Osim što je zaštićen lovostajem dabar je i strogo zaštićena vrsta.

Pčelarica je najšarenija ptica Europe. Trbuh i prsa su tirkizne boje, zatiljak, tjeme i leđa su hrđastosmeđi, a grlo je žuto. Preko očiju ima crnu prugu. Ima dug i blago savijen kljun te produžena srednja pera u repu. Mužjak prije parenja ženki donosi ulovljenog kukca. Gnijezdi se u kolonijama koje mogu brojati od nekoliko desetaka do nekoliko stotina parova. U kolonijama vlada velika buka, a pjev pčelarice čuje se nadaleko. Gnijezdo kopa u pijesku ili lesnim naslagama duž strmih obala velikih panonskih rijeka, iskapališta pijeska ili lesnim obroncima. Tunel koji iskopa u obali može biti duži od 2 metra. Na kraju tunela je gnijezdo. Ženka najčešće izleže 5 do 7 gotovo kuglastih i potpuno bijelih jaja. Inkubacija jaja traje oko 20 dana, počevši od sredine svibnja. Gniježđenje traje do kraja lipnja. Pčelarice imaju samo jedno gnijezdo godišnje.

Brza je i okretna ptica. Hrani se velikim letećim kukcima poput vretenaca, stršljena, osa, leptira i pčela. Kad ulovi kukca prvo udara njime po drvetu ili sličnoj tvrdoj podlozi da ga ubije i da spriječi da ju ne ubode. Tvrde neprobavljive dijelove kukaca od hitina kasnije izbacuju. Živi uz obale velikih rijeka, na otvorenim područjima s pojedinačnim stablima ili grmljem.

Raspon krila kiseličinog vatrenog plavca je od 30 do 45 mm. Prezimljava kao gusjenica. Ima najmanje dvije generacije u Hrvatskoj. Prva se pojavljuje u drugoj polovici svibnja do sredine lipnja, a druga od sredine ili kraja srpnja do kraja kolovoza. Parcijalna treća generacija može se pojaviti u rujnu ili listopadu. Druga generacija je obično brojnija od prve, što vrstu čini osjetljivijom na ranu košnju. Jaja polaže na lišće biljaka iz roda Rumex. Staništa kiseličinog vatrenog plavca nizinske su vlažne livade i močvarni rubovi rijeka, kanala, potoka i jezera, kao i niži dijelovi gorskih dolina. Pojavljuje se na visinama do 1000 metara.

Vidra je poluvodena životinja iz porodice kuna. Prepoznatljiva je po dugom vitkom tijelu, kratkim nogama te po dugom repu. Ukupna dužina tijela kod mužjaka iznosi od 100 do 135 cm, a ženke su nešto manje. Boja krzna je tamnosmeđa s nešto svjetlijom trbušnom stranom. Ima široku njušku i male uši. Na sve četiri šape ima plivaću kožicu. Vrlo okretno i vješto pliva brzinom od 1,5 do 2 km/h, a može i zaroniti na dvije minute.

Vidra je uglavnom aktivna noću, a danju leži u svom brlogu. Iako ima kratke noge vidra može prijeći velike udaljenosti od jedne do druge vodene površine. Živi usamljeničkim životom, a jedinke suprotnog spola se sastaju zbog parenja. Ženka kopa nastambu i u njoj koti 2 do 3 mladunca. Nastambe s mladuncima je teško pronaći jer su često udaljene od vode, s neprimjetnim ulazima i bez znakova prisutnosti vidre. Ženka samostalno podiže mlade koji u vodu prvi put ulaze s 3 mjeseca. U starosti od 4 mjeseca uče samostalno loviti, a nakon godinu dana se osamostaljuju i odlaze u potragu za vlastitim teritorijem. Vidra je izuzetan lovac. U njenoj prehrani prevladavaju ribe, ali lovi i rakove, žabe, glodavce te ptice koje bezbrižno plivaju na površini. Ribe nakon duge potjere često natjera u travom obrastao tjesnac te ih tu svlada. S obzirom da njena brojnost nije tako velika, jako rijetko ju možemo sresti, ali njenu prisutnost možemo utvrditi na druge načine.

Vidra u svom staništu ostavlja specifičan otisak stopala, izmet specifičnog izgleda i mirisa te želatinozne izlučevine kojima obilježava teritorij. U prošlosti se vidru izlovljavalo zbog krzna, ali i zato što su je ribari smatrali konkurencijom. Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća dolazi do velikog smanjenja njihovog broja zbog onečišćenja voda pesticidima.

Danas su najčešća opasnost za vidre regulacija vodotoka i promet u kojem često stradavaju prelazeći ceste kad se kreću od jedne do druge vodene površine. Vidra je u Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta.

Bregunice su slične lastavicama. Tijelo im je zdepastije, a rep im nije tako dugačak i rašljast kao u lastavice. Boja krila i leđa je smeđa. Donja strana tijela je bijela sa smeđim pojasom na prsima. Mužjak i ženka se međusobno ne razlikuju. Bregunica pravi gnijezdo u gornjem dijelu strme, erodirane obale. Sezona gniježđenja počinje u proljeće i tada počinju bušiti rupe kljunom, nogama i krilima. Mužjak započinje s bušenjem i kad dosegne tridesetak centimetara, počinje pjevati i letjeti oko otvora, nadajući se da će privući ženku. Nakon toga mužjak i ženka nastavljaju zajedno bušiti tunel koji može biti dugačak i jedan metar. Na kraju tunela grade gnijezdo od perja, trave i grančica. Ženka polaže 4 do 6 jaja. Period inkubacije traje oko 2 tjedna. Oba roditelja hrane mlade ptiće koji gnijezdo napuštaju nakon tri tjedna. Nakon što mladi izlete iz gnijezda roditelji se još neko vrijeme brinu o njima, a mladi mogu i dalje noćiti u rupama. Bregunica uglavnom svake godine kopa novi tunel jer su stara gnijezda puna parazita. Bregunica se hrani kukcima koje hvata u zraku, a nekad ih pokupi s površine vode. Let im je brz i dinamičan, s mnogo promjena smjera. Živi uz vodene površine, vertikalne pješčane obale rijeka, šljunčare.

Močvarna riđa pripada porodici Nymphalidae. Prisutan je spolni dimorfizam. Raspon krila kod mužjaka je 30–42 mm, a ženke su nešto veće s rasponom krila 40–50 mm. Vrsta ima jednu generaciju. Ženka nese 80 - 350 jaja. Krajem srpnja iz jaja izlaze gusjenice. Od 5 do 50 gusjenica hibernira u zimskim mrežama od sredine rujna do kraja travnja. Od kraja travnja do početka svibnja vrsta živi u stadiju kukuljice iz koje početkom svibnja izlijeće odrasli leptir. Vrijeme leta je od 5. do 7. mjeseca (Šašić i sur., 2015). Staništa močvarne riđe vlažne su vapnenačke otvorene livade s biljkama hraniteljicama iz rodova Scabiosa, Knautia, Centaurea, Lonicera, Plantago, Teucrium, kao i Succisa pratensis (sjeverna i srednja Europa) te Digitalis spp. (Slovenija). U južnim dijelovima areala zabilježena je i na suhim livadama nastalima nakon sječe mediteranskih šuma.

Prisutna je u većem dijelu Europe uključujući Veliku Britaniju i južni dio Skandinavije na sjeveru te Španjolsku na jugu. Dolazi i u sjevernoj Africi, a u Aziji areal dopire do područja Koreje (Šašić i sur., 2015).